Humor a ne tumor

Odmah na početku isprika što koristimo blog za obavijesti, ovaj tekst je privremen i uklonit ćemo ga vrlo skoro, čim napravimo neke određene izmjene na ovoj internet domeni… i da više ne budemo toliko tajnoviti, pod Mi se kriju 3 osobe: Vidina sestra Inga, njezin Petar i Dinko, aka Onaj njen. Naš je zadatak da ono za što se naša Vida grčevito borila i čemu je stremila do kraja ostvarimo. Naravno, zadatak koji je pred nama nije mali, velik je, možda i ogroman, ovisno o tome koliki bude odjek. Iz toga je jasno da ne možemo sve sami, te da bi voljeli da nam pomognete, naravno, koliko možete i želite. Barem na način na koji ste dosad pomagali… a pomogli ste, značajno i na tome vam velika hvala.

Priču započinjemo objavom o osnutku udruge ”Humor a ne tumor”. Cijeli je proces dovršen i funkcionalni smo u svim zakonskim obrascima. Statut Udruge bit će objavljen na njenim budućim stranicama, a sada ćemo navesti ciljeve Udruge, pod kojima je i registrirana.

II. CILJ I DJELATNOST UDRUGE

Članak 8.
Cilj Udruge je informiranje i edukacija o kvalitetnom načinu življenja, pozitivnom stavu u bolesti i smanjenju rizika od bolesti.

Članak 9.
Udruga se osniva u znak sjećanja na Vidu Borš.

U svrhu ostvarenja cilja propisanog čl.8 ovog Statuta Udruga će obavljati sljedeće djelatnosti:
1. organizirati predavanja, istraživanja i ostale aktivnosti vezane uz smanjenje rizika od bolesti
2. informirati putem brošura, publikacija i elektroničkih medija
3. dokumentirati saznanja i dodatno informirati kroz teatar, film i ostale vidove umjetnosti
4. organizirati susrete sa drugim udrugama koje imaju iste ili slične ciljeve
5. sudjelovati na domaćim i međunarodnim skupovima, seminarima i sl. koji su u vezi s ciljevima i djelatnošću Udruge.

Iako program na prvu izgleda slično kao i ciljevi drugih udruga koje se bave sličnim problemima, a s kojima također želimo biti povezani, težište naše udruge jest prevencija tj. smanjenje rizika od oboljenja i fokusiranje na pozitivne stvari koje život nosi. Te je stvari vrlo često teško prepoznati, pogotovo ako je osoba opterećena težinom saznanja da je bolesna. Sve ono što je Vida već i opisivala u svojim tekstovima…

Prvi, vrlo bitan i neophodan projekt je, već puno puta spominjana, papirnata verzija bloga kojom ćemo zapravo ovjekovječiti Vidinu priču, njezin život i veliku bitku koju je detaljno opisivala. Na taj će način ljudi, koji prolaze kroz sličan put, moći lakše shvatiti vlastito stanje uma, mogućnosti pristupa problemu i jednostavno bezbolnije savladati osjećaj samoće. Jer, koliko god bolest u svojoj suštini jest vrlo osobna, u ovom trenutku postoji ogroman broj pojedinaca koji prolaze kroz istu ili jako sličnu priču. Upravo je to sljedeći cilj Udruge: povezivanje baš tih ljudi u jednu zajednicu, u kojoj će moći razmjenjivati svoja iskustva, otkrića, ishode i načine liječenja. Dakako, bitno je napomenuti da je i uloga zdravih, bliskih prijatelja i rodbine, vrlo često presudna u borbi sa stavom društva i okoline.

Mnogo je načina kako se boriti protiv malignih bolesti. Kako je klasična medicinska najčešće i najrasprostranjenije tretiranje bolesti, te gotovo jedino koje podupiru državne institucije, željeli bismo isto tako informirati o drugim, priznatim, metodama kojima se liječe tumori i mnoge druge bolesti.

I zbog toga želimo razviti priču na ovoj internet stranici, na način da skupe svi podaci s kojima baratamo, na jedno mjesto, kako bi bilo tko, u potrazi za odgovorima, do njih brže stigao. Uz to, napominjemo da sadržaj Vidinog bloga nećemo mijenjati.

Kako bi mogli do kraja realizirati Vidinu knjigu i opremiti domenu humoranetumor.com/blog novim sadržajima, potrebna su nam sredstva, financijska. Ovim putem pozdravljamo donaciju bilo kojeg iznosa i unaprijed zahvaljujemo!

Privredna banka Zagreb, Račkoga 6, Zagreb
Udruga ”Humor a ne tumor”, Pantovčak 98a, Zagreb
Broj računa: 2340009-1110483568
IBAN HR17 2340 0091 1104 8356 8
SWIFT CODE: PBZGHR2X

I za kraj, još jedna napomena. Moguće je učlanjenje u Udrugu, te aktivno sudjelovanje u svim daljnjim akcijama. Visina godišnje članarine za redovite članove u 2011. godini iznosi 100 kn. Visina upisnine iznosi 50 kuna.

Ako ništa od ovog ne uspije, a potrudit ćemo se da ne bude tako, tu je uvijek Vidin humor, a ne tumor.

Veliki pozdrav,
Inga, Petar i Dinko

puno puno sam još nadroksana al ne da mi se više glumit tu neku trnoružicu.ma i one su bezveze, znaju samo spavati i čekati dok im ne dođe neki princ i gurne jezik.
probudila sam se nakon operacije i onda samo nešto mljela i bacala neke meni valjda smješne fore da bih nakon pol sata pitala: e jesam li operirana uopće? jer prije toga se samo sjećam vikanja….aj aj boli. droge, anestezije, brže, sporo je i cap.
u intenzivnoj sam provela neka dva dan moleći konstantno za vodu.pa su mi dali injekciju nek si dudlam. spavala i dudlala a jučer stigla na odjel kirurgije.sestra moja najbolja je dojurila ko raketa a tata je nazvao da pita može li i on.i došli mama i on a nas dve čule kaka se u hodniku glavna sestra dreči na njih da ona sad slaže robu i nek čekaju da ne mogu proći.ali glavna sestra ne zna kakvu ja imam najbolju sestru i ispala je babi vilica kad je moja počela vikati….ma šta se vi iživljavate na mojim roditeljima.došli su vidjet svoju kćer nakon operacije i rekli su im telefonski da imaju pravo.ne zanima me što ste vi živčani ali nemate se pravo tako ponašati.mama i tata odmah uđite.
kasnije je cijeli odjel znao za taj shit al su i potvrdili da si svašta dopušta prema svima i da ju treba nakefati.neš ti veličine!
pa sam danas dobila svoju sobu, a to me najviše i veseli. noga još zaboli, znam da treba zdurat…i oću sve sve…sve za svoj najljepši život , za sebe i ljude koje obožavam preko cijele glave, svijeta, svemira i nazad.

moj život…rekla sam vam igra, smijeh, ludilo, testovi, konfuzija.
od subote ležim ni makac u istoj pozi na morfiju i čekam svoju operaciju. posjetio me već cijeli mravinjak doktora i ne znam koji me gleda s većim strahom…jer njih je zaista strah i boje se zbog mojih pluća, anemije, mozga, ponekad humora, pa tih kosti, bolova i opasnih prijatelja trolova. danas je bila već treća anesteziologica, vadila mi neke plinove opet sva u strahu a nakon cijelog jutra čekanja saopćili mi da operacija sutra. kirurg mi kao ispriku kupio cosmopolitan. za malu djevojčicui da se uredi za sutra.
i ča ću vam reći…oni se boje, ja baš i ne jer sam zdroksana ko šlapa. čin čin morfij.

ode ja nizbrdo. jučer je bio najgori dan u mom životu. probudila se u 7 ujutro, srušio se faking noćni ormarić, stisnuo se od straha mišić u nozi i pukla skroz bedrena kost. skočila sam ko feder na bok i na živo vidila zatvoreni prijelom svoje noge. fuj, odvratno, fuj, rigo, fuj. urlala sam ko orangutan. onda je došo tarzan i rekao alo e ja vičem jače.
tramal, 3 injekcije morfija, tarzan je viko, vozili su me na rentgen. tarzan je bio najveća kukavica. na rentgenu dolje kod hitne preklinjala sam ih da me ne miču. noga je bila skroz polomljena, deset bolničara je stajalo oko mene i nije znalo šta bi sa mnom. onda je došao dr. onkolog, šćepao me za nogu i manijakalno su me počeli prebacivati i snimati. urlala sam kao zvijer iz prašume. u čekaonici na hitnoj je zavladao muk i svi pogledi bili su upereni u vrata iza kojih se odvijala cijela gungula. neki bolničari su plakali zbog mene a ja sam samo molila nek me onesvijeste.
onda su me vozili na kirurgiju. provukli su mi žice kroz koljeno i stavili ekstenziju na nogu, s 10 kila utega. psovala sam na hebrejskom, grčkom, francuskom, indijskom, malo na hrvatskom, ali to je dosadno, i davala im 100 naredbi, što smiju, što ne smiju. a njima je sve to bilo smiješno…
pa sam dobila još malo morfija i ketonala i onda je bilo dobro. nisam se drogsala u životu, ono zapravo, ali nakon cijelog pakla osjećala sam se ko perce, puna ljubavi i lakoće.
u utorak me čeka operacija, kažu zajebana, jer je noga puna metastaza i treba dobro isplanirat kako i gdje zakačit šipku. a s vremena na vrijeme kad pomislim na to, stisne mi se šupak od straha i po prvi put u životu priznajem da sam se ušupčila.
ležim imobilizirana, ne smijem ni mrdnut, ali ionako sam žena robot, pa dok mi ne upale baterije, ni ne mogu nikud.

i sada mi svaki dan spiče injekciju deksametazona. on smanjuje te edeme koji se stvaraju zbog mojih novih metastaza na mozgu i zbog kojih sam tako na pol čorava. jesam rekla već da ne vidim najbolje? pa onda kako mi je mutno se prebacujem s jednom na drugo oko a svi me pitaju zašto im namigujem. te deksametazone inače dobivaju i žene kad primaju kemoterapije a injekcija djeluje ravno na šupak. meni osobno ko da mi ga grizu mravi pa počnem ko luda s nogama vozit bicikl po krevetu, onda nekad i odletim i vrtim se tako u zraku u krug, salto jedan, drugi, treći dok ne stane. žene pak koje sjede i iznenada ih uhvati počnu skakati po sobi ko pomahnitali zečevi i hihotati se a sestre trče za njima i hvataju ih s onim mrežama za leptire.
saznala sam danas na viziti da idem na zračenje prvo noge jer imam u nadkoljenici veću metastazu a nakon toga me odmah čeka zračenje cijele glave. onda sam se sva uzrujala što mi zrače baš cijelu a moraju jer su mi kosti lubanje pune, pa sam počela govorit da ću izgledat ko vanzemaljac i bit retardirana i tupava a doktorica me došla smirit, primila za rame i rekla: vida, vanzemaljci ne postoje. bit ćete dobro.
iiiiiiiii oooooondaaaa je došla moja pink i bila cijeli dan samnom na drugom krevetu. ispumpali joj vodu iz trbuha i primila terapiju. a ja sam se od sreće nakon deset dana napokon ukenjala ko prava pajcekica da sam odmah podigla adrenalin i sestri i pink i cvijeću u vodi. a šta ću kad me tako opuštaju ljudi koje volim. bio je i tata, presretan što vidi pink i mene zajedno i samo je vikao: zvjezde, zvjezde….jel ovo soba za zvijezde?
a kako padne noć tako soba ostane prazna. ostanemo soba i ja. zadnja posjeta uvijek bude ovaj moj. i razmišljam, kako je to nevjerojatno i čak me to sram reći, ali ja se osjećam sretnom, jer znam još kad ovo izdržim, vrati se vid i prohodam, čeka me puno lijepog što sam zaista zaslužila i nema šanse da može biti drugačije.

danas sam počela s hormonskom terapijom. taj moj tumor je sto posto ovisan o estrogenu. okej izvadila sam jajnike al estrogen proizvodi još nadbubrežna žlijezda pa će te tablete i taj ubit. i sve kad razmišljam o tome nije mi baš drago, jer kako sad mlada cura pa bez estrogena. mislim se…hoće li mi počet rast dlake na prsima, produbit mi se glas, brkovi i brada i na kraju ću postat gay?
išla sam na onaj rentgen napokon, strgala pelene sa sebe i tražila jednu curu da mi doda gaće. pelene su large i dođu mi do brade a na rentgenu je bio mladi dečko koji da me takvu gledao bi plakao od smijeha. onda mi je digao majicu da vidi port i pitao…šta ti je ovo? pa sam ga šutnula…alo ne gledaj mi cice! a on paradajz.
ona sestra od jučer je bila sva nesretna danas i samo brijala kako ju ne volim, pa mi je kao ispriku prala kosu. to u krevetu izgleda tako da visiš s glavom sastrane a ona s četkom trljačicom kako naziva svoje ruke, trlja i trlja…pa se kosa osuši i izgleda istljano. onda sam joj još morala tumačit da nemam ništa protiv nje i da ju volim kao brata i crtat joj srca i pjevat šansone, pa se napokon smirila i išla ča.
pa su počele posjete od pol 12 sve do pol 8….jedna, druga, peta, dvanajsta…dobila audio knjige, zdrave napitke, ručno napravljene đinđe, uskršnjeg zeku, jedno pismo, seriju, miljon pusa, udaraca po dupetu, pošalica i šala i idem spavat ko zadovoljna krava.

znali su mi govoriti da sam ekstremna. onda bi naravno odgovarala: ma nisaaam, ne kužite vi. no u jednoj stvari sam najekstremnija, u broju metastaza.
jutros je na viziti bila samo jedna doktorica i nije mi znala reći nalaze ct-a. to me dosta uzrujalo. zvala sam tatu, pa tata nju, malo ju je skefal i onda mi je donjela nalaze: još dvije metastaze na mozgu, pa ekipa se razmnožila po plućima a prasica na jetri se udebljala na 4.2 cm. auuuu auuuu.
pa me jako ljutila jedna sestra. nije mi dala da obućem gaće za rentgen. kažem oću gaće, i to crvene a ona ne da i šalje me u pelenama. alo, di je tu pravo na slobodu? onda je došla da mi spiči injekciju deksametazona. tvdoglava nisam dala, jer ne dozvoljavam da se stavlja u mene išta šta ne znam šta je i koja je svrha. nakon toga je postala vrlo neugodna, čak došla bahato i pitala: a vida, jel ti smijem izmjerit tlak? da sam jaka ko popaj bacila bih joj limenku od špinata u glavu. onda je došla glavna sestra i pitala šta se događa. pa sam od iznerviranosti počela tulit. tulila ja, tulila i ona, sva šminka joj otišla. ridala sam: ppppa ppppa kako ljudi mogu biti taki? kako? zašto? imam pravo znati šta primam u organizam, radi se o mom životu. ona me zagrlila i rekla da će sve sredit.
onda sam zbog tog tuljanja cijeli dan onako štuckala, svakih sat vremena. i postala od noga klackalica obična plačkalica.

tuširanja u bolnici mogu biti ful jednostavna, ako si pokretan i fizički dobro. uđeš u tuš kabinu opereš guzicu i ostalo i to je to. jučer je moje izgledalo ovako. bio je potreban plan jer mi je desna noga skroz u grču i ne mogu stati na nju a na port, koji mi se nalazi malo desno od srca je cijelo vrijeme prikopčana infuzija. uz sve to sam odlučila prati kosu, a sestra je divljala da neću uspjet i da ću smočit port. došao je ovaj moj i slušao naredbe jednonoge rode. infuziju sam provukla kroz majicu a kosu sam prala naprčena naprijed brza kao da ju perem s dva miksera a ne ruke. i uspjela. danas su mi zabranila do danjeg dizanje iz kreveta jer sumnjaju na trombozu u nozi i završila sam opet na onom zadnjem stadiju pranja u bolnici a to je kad pere sestra. onda ležim gola a ona me trlja trljačicama koje je namočila u šamponu.
isto tako bude i sa zahodom. ili ideš normalno, ili ti daju kahlicu pa potrgaš kičmu ili…mene su danas obukli u pelenu. onda je došao po mene bolničar i vozio me na ct. vikala sam…alo imam popišanu pelenu, pa daj da mi to skinu….a on se smijao i vozio i tako sam popišana obišla cijelu bolnicu. a kad su se otvorila vrata ct-a tamo je stajao moj tata s cijelim paketom wc papira. ??? šta ti tu radiš? čekam svoju najlepšu kčer…dobro a zašto misliš da ti je kćer seronja? i onda se on smijao i smijao.
jučer mi je došla i vera i pitala me da li imam britvicu da joj posudim, jer ju živcira kosa na vratu pa da si malo obrije.
a ja sam od jučer mutnog vida i imam jaka probadanja u očima, pa traže uzrok tome a mene trta da ne izgubim snagu u svojim super moćima.

bila je to jedna baš fuj fuj, jako grozna bolnička noć. imala sam grozan pritisak u glavi. napravili su mi i ekg i izmjerili tlak i poslušali me pa dali jedan normabel. samo da mi je bilo spavati. a vera se polako pretvarala u divlju kojoticu. upalila je svoj radio, stanicu narodni. to, pomislila sam, baš za mene, i moje metastaze zaplesale su kolo. i radio je drndao do ponoći a ja nadroksana imala halucinacije. u ponoć sam jedva ustala i zamolila ju da ugasi. onda je počelo.
vera je počela zavijati. bolilo ju je. pa je došla sestra, pa doktor, pa sestra. pa je hodala, otvarala prozor, zatvarala, išla na hodnik, na zahod, slušala sam kako kaka i prdi jer vrata nije zatvarala, svjetlo je gorilo cijelu noć, zvala je i sina, pa mu svašta pričala…pa je opet došla sestra, pa doktor, pa sestra. tražila sam još droge, samo da mogu spavat. nisu mi dali.njoj su davali al nije pila jer to nisu one male zelene šta je pila u vinogradskoj. sestra me pitala da mi zagrije toplog mlijeka…kmečala sam ne…bilo je grozno, glava je pucala i došlo je jutro.
došla je sestra, pa doktor, pa tata i ovaj moj. bila sam iscijeđena. tražili smo apartman, samo da odspavam. nisu mogli dati. tražila sam ćepiće za uši i masku za oči. veru su premjestili u drugu sobu a ja sam cijeli dan samo spavala i spavala. i bile su oluje, potresi, dinosaurusi i neke kruške a ja sam samo spavala.