Vidina biografija

 

 

Priča o Vidi Borš počinje u utorak, 17. 06. 1980. godine u Zagrebu. Još odmalena, bez jasnih razloga, Vida
je svakome poklanjala osmijeh, jedan od onih nesebičnih, toplih, životnih osmijeha kakve srećemo samo
kod djece. Osmijeh koji potiče sreću.

Nasmijana je Vida tako putovala kroz vrijeme, odrastajući i maštajući o mnogočemu. Ritmika, ples i
glazba su već od najranijih dana bili njezin svijet. Kada je navršila 9 godina, upisuje plesnu školu Ane
Maletić u Zagrebu, u kojoj se do kraja i doživotno zaljubljuje u takav vid komunikacije.

Šest godina kasnije, negdje krajem 1995. godine, četiri prijateljice, od kojih je jedna Vida, osnivaju prvi
hrvatski ženski punk band ‘The Schizoid Wiklers‘ s kojim promoviraju dotad slabo osviješteni girl power u našoj zemlji.

Nakon završene plesne škole 1997. godine i položene mature u zagrebačkoj II. gimnaziji 1998. godine, pred
Vidom je teška odluka: želi nastaviti plesati, iako istovremeno osjeća veliku želju da upiše studij
arhitekture. Da je barem moguće oboje… Na kraju, spletom različitih okolnosti, Vida izabire arhitekturu.

Iste godine upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu, gdje nastavlja primjenjivati svoju kreativnost,

istovremeno radeći kao plesni pedagog u školama i vrtićima.

Diplomirala je u ljeto 2006. godine. Životni ritam i gotovo sve svoje dogodovštine bilježi u hrpama
bilježnica, dnevnicima, na papirićima. O da, Vida je jako voljela pisati.

Na Božić 2007. godine Vida se razboljela. Dijagnoza tumora dojke i daljnje liječenje nisu je obeshrabrili.
Uspjela je nasmiješena pobijediti vrlo agresivni tip tumora. Barem nakratko.

Bolest se vratila krajem ljeta 2009. Tražeći informacije o svojoj medicinskoj dijagnozi na internetu, Vida
je shvatila kako su gotovo svi tekstovi koji o tome pišu negativni, kako ozbiljno i gotovo tragično pričaju o
životu koji živi oboljela osoba. Ali oboljeli koji čitaju su živi!

Vida to više nije mogla trpjeti. Odlučila je stati na kraj nepravdi. Odlučila je ponuditi isti onaj osmijeh s
početka njezine priče svima koji su bolesni, pa makar bio virtualni…

Opet je bilježila priče… o djetinjstvu, obitelji, praznicima, praznim hodnicima, dobrima, lošima, suncu,
mjesecu, mraku, kućama, psima, kravama, bikovima, blogu, plesovima, pjesmama, prijateljicama,
prijateljima, putovanjima, zdravlju, namjerama, nepravdama, bolesti,hodanju, skakanju, plivanju,
planinama, sreći, tuzi, smijehu, plaču, liječenju, lijekovima, sebi, drugima, o boli i patnji i nadi…

Njena životna priča završava u četvrtak, 28.04.2011.

Od tog dana Vida više ne piše, ali energija i mudrost koju sadrže njezine zapisane riječi veća je od okvira
vremena.

Živio život, viva la Vida!